Za koji dan ću po treći put u Berlinu proslaviti godinu u nizu. Sada već imam i neki krug ljudi sa kojima ću oduvati 45. i nazdraviti sledećoj. Bolje razumem one "obične" Nemce. Da ne bude zabune, ovi "obični" su ljudi sa kojima radim i svakodnevno učestvujem u njihovim, kao i oni u mom životu. Oni predstavljaju određeni procenat Berlinaca koji se vode u socijalnim kartama kao "srednja klasa". Uz njih i one koje srećem u prevozu, upoznajem bolje mentalitet i kulturu. Jer, kako mi reče bivša koleginica, temperament nemaju, te gane mogu spoznati.
Samo sam ovde doživela da se uz imperativ koristi i molba u razgovoru. Ako se razgovorom može nazvati naređenje plus "molim".
- Završi ovo do XY dana! Molim!
- Zatvori vrata! Molim!
- Nećemo diskutovati! Molim!
Nije prirodno, ali je tako. No, navikne se čovek ili kao ja, posluži se konstrukcijom da mi je nemački loš kao i gramatika, pa bi zgodnije bilo da ćutimo.
U prvom danu rođenanskog festivala prebrojani su i glasovi sa izbora za novi sastav nemačkog parlamenta i buduće vlade. Ne bih da mračim, no mislim da se mi iz ex Jugoslavije ne bi smeli iseljavati iz matičnih država nam, jer, čini mi se, da prenosimo virus degradacije demokratskih vrednosti i urušavamo vladavimu prava i sloboda, svih vrsta. Nemci baš imaju čudan smisao za humor! Nije im baš ovo neka šala ili pošalica... ovo sa ponovnim obrtanjem špila, moliću drugari, novi špil da se izvadi, u ovom su zaostale loše dame i izlizani, ali vrlo opasni džokeri.
Ovo je bio sarkazam, da se razumemo, jer ovi glasovi će se nama olupati kao šupalj lonac o glavu. Zvonićemo zajedno i mi i čelik.
AfD (Alternativa za Nemačku), krajnje desničarska stranka osvojila je preveliki procenat, za moj ukus. To su oni koji bi najradije sve nas, auslendere, spakovali i vratili odakle smo došli. Ne mogu baš tim rečima, pa su malo ublažili poruku, ali je ostavili dovoljno oštrom da su istom uterali strah u kosti biračima iz nekadašnje Istočne Nemačke - DDR-a.
E to su vam oni s početka priče, "obični" Nemci. To su oni koji se boje da ne budu, ponovo, gladni. Imali su oni dovoljno dugo Sovjete na grbači, te znaju šta ta slovenska briga znači. Pričali mi jednom neki, kako je u ovom delu države izuzetno važno da ne trošiš novce na stvari koje ti nisu osnovne. Valjda zato jedu i sirovo meso sa crnim lukom u kifli, da se ne troši previše struje na dalju preradu, jer nema potrebe.
Boje se i da izađu van granica, te im je vrhunac ludog lednjeg provoda na Ost see-ju iliti Baltiku. Vole hladno i ne bi se, više od jednom, spustili na neko toplije more, za razliku od onih južnijih Nemaca, zbog kojih deca u ovdašnjim školama misle da je Majorka 17. savezna nemačka država.
Ljudi su srdačno udaljeni, te mislim da im je distanciranje, tokom pandemije korona virusa, prijalo. Toliko da se iz te distance još nisu vratili.
Odgovoriće, ako moraju, uz ledeni osmeh, ali će dati informaciju. Neko će zakolutati očima, neko promrljati nešto, ali neće odmah okrenuti leđa, možda tek kada shvate da vam nemački tarzanski i da ste glagole naređali izuzetno loše, da je neprirodno i da vam odgovore na tu papazjaniju.
Zna to da bude izuzetno neprijatan prizor. No, opet, navikne se čovek. I pored njihove distanciranosti ovde se još hleba može jesti i iole normalno živeti. Do kada...
Uzdam se, kao i u srbijanske omladince, da će uspeti da otupe oštricu izuzetno opasnih desničara, koji će se preko izbornih rezultata dohvatiti para, a koje će im pomoći da glasnije i jače šire svoje bolesne ideje.
Jer ovde se ljudi boje gladi i nemaštine. Ovde su u panici kada cena neke namirnice poraste za 30 centi. Boje se, jer znaju šta nisu imali. Cijukanja creva ih ometa da čuju istinu - nisu auslenderi odgovorni za izvoz oružja, svečarske trpeze ukrajinskim zvaničnicima ili biranja strane na Bliskom Istoku. Ne vide od tog zvuka ni činjenicu da ako im svi mi odemo, država će im se kao Srbija, raspodati lako i brzo. Ovde, uslugu, zdravstvo, gradilišta... "drže" radnici koji nisu domaći, tek oni koji imaju boravak sređen.
Kaže jednom prilikom glavna snajka desničarka, da oni/mi doseljenici, koji su kvalifikovani, koji rade i plaćaju porez, ne treba da se brinu. Mislim se kasnije, da li odmah da počnem da nam vezem neku traku za oko ruke ili da sačekam koji dan, jer nije rekla koju boju će nam udeliti. A onda se pojavi informacija da ista živi sa ženom auslenderkom i detetom u Švajcarskoj. Ona je ta koja propagira mamu, tatu i buljuk dece, ali nije precizirala boju kose i očiju. Čini se poznato, kao onomad 1933. Ili je svaka slučajnost samo slučajna.
No kažu mi dragi ljudi, urgiraće za mene, napisaće koju lepu reč. A mislim se, i ako se krene sa utvrđivanjem kvalifikacija, biće ovde zatvaranja firmi. Mnogi domaći ni ausbildung/zanat ne završe, ali ga izuče radeći, te se kasnije deklarišu kao da diplomu imaju. Nije baš da su kvalifikovani ili ni to nisam razumela, jer mi je nemački, kao i gramatika, loš.
O koncu, ne bih ja odavde odlazila, ako ne moram, jer koliko god da su bleskasti, zadrti ili jasno pokažu da ne vole poreklo koje nosite, ovde još fercera sistem. I baš u njega se uzdaju i Nemci kojima život nije kobasica, šlager i pivo na popustu.
A takve Nemce u subotu vodim u balkansku kafanu, u Šljivu, da uz sarmu, fiš paprikaš i tamburaše ovekovečimo još jedan mi rođendan. Koliko god strašni bili ovi rezultati ili će se probuditi ili će svet dobiti nove nijanse. U oba slučaja, mogu da kupim još neki cvet, posetim koju izložbu i izgrlim svoje drage Švabe i popijem u slavu krštenice.