среда, 14. септембар 2022.

Godina Prva auslenderke Sose iz Srema

Curi godina Prva, moja, u gradu koji živi 24 sata, pokrajini, koja je više svet u malom, nego li Nemačka, državi kobasice, od kojih se jedna vrsta isključivo sprema za doručak, uz jaja. Uskoro ću zgužvati kalendar i sa njim sve termine, događaje i razočarenja. Ostaviću one listove koji pamte osmehe i spokoj, da se nađe za iduću.

Dolazak

Nakon što su Čedovištu i meni vizirani pasoši, a uz pomoć prijatelja, jedan podstanarski stan na Podbari, novosadskom naselju, bio je "spakovan". Svi ti moji došli su te subote da nas u svet pošalju, ili, možda, samo da budu sigurni da smo otišle. Noć uoči planiranog puta, jedan siguran prevoznik javio je da mu je kombi ostao pokvaren u Mađarskoj i da eto, šta da se radi, odložimo selidbu. Onako, lako, jer ne ide iz njegovog džepa, ne plaća on i ne lomi život na pola. Nije on spakovao dete od 12 godina i otrgao ga od svega poznatog uveravajući ga da nam je ovo jedno životno iskustvo, puno najšarenijih perli, trnja i pomalo perja.

Ali, sreća prati hrabre ili samo hrabri brzo trče te sreću i sustignu. Nađoh isto veče drugu osobu koja ide za Nemačku. I tako tog 02. oktobra natrpasmo garderobu, plišane igračke, cipelarnik, fotografije i naramak uspomena u kombi, koji nije bio predviđen i za prevoz putnika, no...

Nakon 24 sata, na sedištu ipo, moje dete i ja stigosmo u Berlin, vetrovit, ali osunčan. Umorni od puta, uplašeni od sutra. Početak je novog početka u mojoj 42. i njenoj 12. godini. Trebalo je uskladiti navike svih u kući, nas je troje i svi živimo/živeli smo po ličnim pravilima i sebičnostima. Sada je sve to trebalo sklopiti.

Prioriteti

Administracija; Čedovište; Integracija; Krov nad glavom; Posao...

To je bio niz mojih želja na hartiji. Ali, kao i sve u životu nikada ne ide po listi. Život ipak ima neki svoj red. Znaju oni koji su se iz Non EU države selili u zemlju Evropske unije koliko je naporno, najpre, se sa administracijom izboriti. U datom momentu bolje sam se rukama sporazumevala nego li rečima na nemačkom. No, to me nije obeshrabrilo, i sve što nam je rečeno da moramo da obavimo u trajanju ulazne vize (tri meseca) uradih sama. Noći sam potrošila prevodeći tekstove sa sajtova, tražeći e- mail adrese nadležnih, pripremajući dokumentaciju za određenu službu. I sada se mislim da mi je DM drogerija trebala dati bar karticu zlatkog člana, jer za novac, od štampanja, a koji sam im ostavila, sigurno su novu kopir mašinu kupili. 

No, upisah dete u školu, pronađoh nam kućnog lekara, zubara, ginekologa, sportski klub, muzičku školu, prijavih nas na adresu, zamenih vozačku dozvolu, upisah svoju školu... Malo li je za pola godine? Deluje jednostavno i lako, za one kojima firma plaća agencije da im urede samo pojavljivanje pred nadležne. Za nas ostale, hm... Sećam se da sam u nekoliko navrata bila poput našmrkane šumske veverice - luda, uplašena i u trku.

Živeli smo u stanu, koji je samo po kvadraturi na papiru bio dovoljan za život. Doduše, bio je i stara gradnja, pa je imao taj poseban šarm, ali i mnogo prašine u vazduhu koja je isijavala iz razdvojenog brodskog poda.  Znači, trebalo je i novi stan naći. E to je bila avantura. Pronaći dovoljno kvadrata, po iole pristojnoj ceni, a u gradu od 4 miliona stanovnika i ponavljam, sa jezikom koji iz mojih usta, tada, zvuči kao kada mladunčad ljudska pokušavaju da propričaju.

E, ali, uspela sam. Bila su mi potrebna , SAMO, tri meseca da složim "profile" na mrežama, pogledam nekolicinu, apliciram za zilion, da mi lobanju produvaju berlinski orkani, a i istrčala sam bar mini maraton ne bi li stigla na termine za gledanje stanova, do, konačno, potpisivanja ugovora. I to je moglo lakše, ali mnogo skuplje. Ovde se mekleri, tačnije usluga "agenata" kreće od 500 do 3.000 evra. E toliko novaca sam uštedela u kućnom budžetu, a bar 4x više kada se radilo o silnim administrativnim posetama "gradskim kućama".

Uselili smo se u novi, lep i svetao stan. Doduše, ponekad mi se čini da smo na Novom Beogradu, samo nedostaju one "televizorke". No, preseljenje podrazumeva pakovanje, kutije, angažovanje prevoznika (opet). Pisala sam "našima", ali i nemačkim firmama koje se bave selidbama. Najskuplji je u toj ponudi bio neki Bosanac. Taj nam je za kombi tražio 2.000 evra. Čitala sam nekoliko puta odgovor, koji dobih od njega i sve se mislila da se isti zeznuo u matematici, e, ali nije. O koncu, preselili su dvojica sjajnih ljudi, koje sam pronašla preko "Mama u Berlinu", grupe na FB. Da, da, učlanih se tu, da me manje "boli" izbacivanje iz one novosadske družine na istoj društvenoj mreži, sličnog naziva, evo ima već 5 godina.

Stan prazan, jer se ovde stanovi izdaju klot, a to klot znači i da samo žice iz plafona vire, najo grlić za sijalicu. Pre konačnog preseljena, jurcala sam iz jednog stana u drugi, a posle časova jezika, da dočekujem naručeni nameštaj. Put između dva stana u jednom pravcu i uz odlično tempiranje prevoza, je 45 minuta. Bilo je dana kada sam od umora promašilavala stanice, pa bi me put koštao bar sat vremena života. Uz to trebalo je brinuti i o kući, ali i o domaćem zadatku. Imala sam sjajne nastavnike germanistike, koji su se silno trudili da obuče škvadru sa svih kontinenata sačinjenu, te je bilo jako ružno neispuniti taj minimum koji su nam tražili.

No, preselili smo se, ali bez interneta. Češu dobih istog momenta pošto sam telefon uzela u ruke. Ja na nemačkom sa provajderom treba da se objasnim - treba da pošalju nekog da "pročačka" žice kako bi nam wi-fi zaigrao u kući. Nesreća je bila što nisam uz se imala bar neki bromazepan, ali ni rakiju, pa da olakša moj divan na tuđinskom jeziku (jer malo ko iz takvih institucija, bar u centrima za potrošače divani engleski, ima ali ne mnogo, a ja nikako na njih da naletim). I ta saga je okončana, iz nekoliko navrata, i kroz par nedelja dobismo i internet.

Očekivanja

Administracija, škole, dom, razne druge sporedne stvari (poput sastavljanja nameštaja, navlačenja cveća na ogromnu terasu, odlazaka kod ginekologa, očni lekar...) bile su gotove. Ostao je posao. Pokušaji da ga nađem po pravilu okončani su porazom. Jer tražiti posao, a ići u školu (koja mi je neophodna radi rešavanja boravka u ovoj zemlji), biti tu za dete, koje pokušava da pronađe svoje mesto, uz obaveze u kući, još imati vremena za nas, suprugu i muža, nije izvodljivo ni za nas kreativne.

I upravo ta očekivanja, nadljudska snaga da uklopim sve, dovela me je do granice snage. Takoreći do jaja, u mom slučaju grlića materice. Tri meseca razmišljanja da li je nešto maligno ili ne, a čekajući termim, a na kojem to treba da se utvrdi, bilo je vreme teških preispitivanja, strahova i užasnog bola. 

Operisana, primih 2 doze vakcine protiv HP virusa, čekam treću i novi test i nadam se najboljem. Kljukam se kao i svi ovdašnji, nekim vitaminima, za koje kažu da i veštice podmađuje, a žabe u prinčeve, bez poljubca, pretvara.

Ono što što će mi ostati u sećanju kao lepo, a iz tog užasnog perioda, je odnos svih medicinskih radnika u klinici u kojoj sam operisana. Dan uoči intervencije telefonom me je pozvao anesteziolog, da se predstavi, objasni kakva je predoperaciona procedura i kako će izgledati sam tok operacije. Priča on i na nemačkom i engleskom, a ja u čudu. Zove pacijenta lekar da ga pita kako je i da li ima pitanja za stručno lice. Ej bre! Pa ja dolazim iz Srbije tamo samo što te iz ordinacije ne izbace, ako se usudiš da išta pitaš, a ovde... Ju, svašta! A tu operaciju, troškove, snosi zdravstveno osiguranje... E, Nemačko, ćeš propadneš, ako tako nastaviš da plaćaš operacije grlića materice... Šalim se, nije ovo srbijanski zdravstveni sistem. 

Pitanja

Očekivanje da bude lakše, jedno je od najgorih koje može osobu da snađe. E i to sam naučila. Drugo što mi se pokazalo, a meni je kao teletabisu trebalo malo više vremena da procesuiram, je da svi od sebe polaze: lopov mislim da su svi lopovi, rđav čovek da su svi loši, sebičan da se u dupetu sve svoje mora čuvati... Tu sam lekciju mesecima ponavljala, nije da sam je baš shvatila, ali je bolje razumem.

Poverovala sam i da ljude u dijaspori vezuje posebna nit, jer su daleko od habitata, pa će se bolje razumeti i više paziti, kad ono, međutim. Ljubomora, zajedljivost, pakost... A najgori su oni kojima je "najteže". To kuka, to nariče kao da će ih platiti na sahranama za učinjeno, to su žrtve nespretnih okolnosti, maloumnosti i samoživosti. A ja očekujem, e... očekivanja - ključ svakog zajeba. Te iz toga dođoh do zaključka: dijaspora ne treba da glasa na izborima u Srbiji, tačnije mora im se prvo uraditi neki psihološki test. Te ako pojedinac zapomaže kao da mu nokte čupaju, odmah mu ukinuti biračko pravo. Taj je zapomagao i tamo i ovde, te takav ne treba da se pita ni o čemu, a još manje da nekome sudbinu uređuje u državi koju je napustio. 

Iako sam otišla iz Srbije i borim se da se u nju, sem turistički, ne vratim, vučem neka prisustva određenih aspida. Nije na njima što su jadne, na meni je da se još sa gađenjem, koje prema njima osećam, izborim. No, to je za godinu Drugu plan.

Kalendar lepih stvari

Bila je ovo godina i lepih, kratkih izleta, divnih druženja, smeha i sitnih radosti. Povezah ljude, danas oni druguju i to je ono što ću upisati u knjigu svih veza kojima sam kumovala. Opralo se dosta ljudi mojim sapunima, mnogi su probali moja kulinarska umeća, pojedini su i meni spremili divne špecije, pamtim sate potrošene u razgovorima sa divnim ženama, pravile smo kostime za Noć veštica i provozale se u njima kroz pola Berlina, ljudi su se slikali sa nama, bila sam Kralj, a muž Kraljica u špilu...

U sledećiu upisujem i godišnji odmor po, isključivo, mojoj meri. Upisujem more, borove i gotove obroke. Upisujem odmor za sve moždane vijuge, za svaki prst i svaki mišić. Upisujem da u godini Drugoj sebi više pauze moram dati. Može svet da preživi i bez mog tumačenja političke krize, nesretnih Rusa i još nesretnijih Ukrajinaca, preživeće aspide i bez moje žuči, kao i nesretnice zakukavače. Upisujem više smeha, obilazaka, vožnje biciklom, kupanja u berlinskim jezerima, piknikovanja, odlazaka u bioskop...

"Moć je data samo onima koji se usude da se sagnu i podignu je. Samo jedna stvar je bitna, samo jedna, biti u stanju da se usudiš".