уторак, 14. децембар 2021.

Sosa iz Srema sa prebivalištem u Berlinu

 (ilustracija preuzeta sa neta)

Sosa iz Srema je i zvanično, neko vreme, auslender... Biti stranac u stranoj zemlji je činjenica i nije promenljiva kategorija, sve i da državljanstvo dobijem. Ta je istina mnogo prihvatljivija, od one - da sam se strancem osećala u matičnoj državi. 

U trajanju ulazne vize mnogo sam stanja morala da promenim, na mnoge stvari naviknem, dosta toga da prihvatim... Najpre sam morala da iz glave izbijem pomisao da je sasvim OK čokoladom "obradovati" osobu iz državne uprave, koja za svoj posao dobija platu. To se ovde zove mito. Kako li bi nemački zakon okarakterisao koverat sa najmanje 500 evra, koji se isuviše često, deli po srbijanskim javnim upravama, bolnicama, školama... ?!

Nemci vole termine. Vole ih, rekla bih, možda i više od sunca, koje im nedostaje. Za izradu ili zamenu dokumenata, prijavu na adresu, otvaranje računa u banci... za sve je neophodno kliknuti minimum tri puta na određenoj internet stranici. To i nije tako loše, jel? Ali, na svaki taj termin se čeka od nedelju dana do tri meseca. E, tako me Nemačka strpljenju uči!

Za nekog ko potiče sa Balkana, strpljenje nije vrlina kojom se ne može pohvaliti. Jer, čekanje u redovima srbijanskim poslednjih nekoliko decenija, nije bilo treniranje strpljenja, već isključivo, obuzdavanja besa. Ono što su me službenici u matičnoj državi naučili je da mi je UVEK falio jedan papir. Te, poučena tim iskustvom, u berlinske institucije uvek odlazim sa bar tri dokumenta viška. Te za prijavu adrese, ja ponesem i detetov karton imunizacije. Šta znam, možda će trebati radi nekakve statistike, koja obuhvata broj onih koji su primili vakcinu protiv malih boginja u prvoj godini života u tom delu gradu. Da, da, nije im u Upravi trebao taj podakat, ali neka, negde će zatrebati.

Takođe, ti termini znače i da ćete doći na red u ono vreme kada ste iskali da vas prime. Ne može da se desi da, dok čekate prijem, krene kolona rođaka, kumova, svastika ili šogora koji će preskočiti njih 172. koji su još pre petlova stigli do, recimo, policijske stanice, kako bi dobili potreban broj radi izrade dokumenata. A vole Nemci i da uteftere koliko nas je u toku dana iskalo određenu uslugu.

Protekli period je u moj život uveo i par divnih žena. Sasvim običnih, a opet neobičnih, toliko nesebičnih i vrlo nezahtevnih. Ovo početno vreme mi je pokazalo i koje frustracije nosimo svi mi pristigli iz zemalja ex Jugoslavije. Takođe, otkrilo mi je i sve tuđe "bolesti" za koje leka nema, a nisu bile vidljive u domovini, jer je ona odavno država ozbiljno oštećenih ljudskih komada.

Kada si daleko bliže vidiš! 

Izbijala su iz mene nezadovoljstva, brižno sakupljena u prapostojbini mi. Te su sesije bile iznenadne i potpuno neočekivano strašne po moj mentalni sklop. Očekivanja da će svi migranti sa govornih područja koja razumem, imati jednaki stav prema životu, koji su ovde započeli i onom, koji su ostavili, su teška budalaština. Jer, ljude ne menjaju granice već njihova volja da budu bolji ili bar manje kreteni.

Ali! Lepo je uz hleb, ako nisi previše izbirljiv po pitanju te namirnice, kupiti i buket ruža za oko 2 evra. Pa ti dan bude obojen fabrom cveta, a ne ljudskom sebičnošću, prenemaganjem ili zakukavanjem, jer eto "strance baš i ne vole". Setim se često, onih jadnih migranata na granicama srbijanskim i poziva na linč od strane raznih sa čudnim geografskim poreklom. Svi ti ljudi, izbeglice iz Sirije, Iraka, Avganistana..., su silno želeli i žele da napuste Srbiju, kao što su to ex Jugosloveni uradili. Te mi ta mržnja nije jasna, a posebno neprihvatljiva.

Ono što migrantski život, bar ovde, pruža je da pojedinac izgradi potpuno novi imidž.  Pa tako isti nikada, niko i ništa nije bio, znao i učinio dok zemlju berlinsku nije zakoračio. Ne znaju ljudi da sebe svuda sa sobom nosiš i nema tog vetra, koji će oduvati karakter. Nema te kafene, koja može da promeni ono što čoveka deklariše i što jeste postao.

Ovde je zelenila u izobilju, mislim se: Vesić bi odlepio, kada bi video da stabla odbacuju lišće čak i na trotoar, a medicinska marihuana je vidno istaknuta i legalno se prodaje u svakoj trafici. Oni koji žele da se oprobaju u poslastičarstvu na raspolaganju imaju pet vrsta belog šećera koji se rastapa u zavisnosti za šta se koristi. Te tako postoji šećer za džem, pa onaj za kafu, ali i za krofne koji se najslabije rastvara. E ni so nije lako kupiti! Koliko zemalja na raznim morima "živi" koliko je soli i na policama u najrazličitijim bočicama. 

Dve su stvari od izuzetne važnosti ovde: plaćati RTV pretplatu i dete slati u školu. Tako sam i ja svoje Čedovište u instituciju upisala. Kao što već napomenuh, na termin sam otišla ozbiljno pripremljena. Pohvališe me, a ja preponosna, kao da ja treba da uđem u razred sa tinejdžerima. Sekretarica škole, želeći da nam olakša komunikaciju, pozvala je zemljaka nam, ali iz NiŠ. Ljubak neki čovek, ali kao što govori maternji, loše, isto se tako služi i nemačkim jezikom. Te smo nas dve uspele da rešimo sva "sporna" pitanja: ona lošim engleskim, a ja super lošim nemačkim.  

No, dete već mesec ipo ide u integracijski razred, gde na času muzičke kulture udara u razne tamtamove, a na fizičkom mlati hokej. I da, nema razbijenih glava i modrica, iako su im i ozbiljan pak dali. Kakvo poverenje!

Potpisah tonu papira, nekakvih saglasnosti, od toga da može sama od škole do kuće da dođe, do toga da sme da jede čak i meso, upisali su i na šta je alergična, jer u školi i ozbiljnu ordinaciju imaju čak i lekara (ali nije "naški").

Ali, ne nađoh kobasice! U svaki dućan koji uđem potrošim bar 20 minuta na čitanje etiketa, pa prevođenje izloženih bar 40 raznih mesnih prerađevina i ne usudim se više ni da išta od toga kupim. Nabac se tih kobaja, da me duša prosta vojvođanska boli, a sigurna sam i da su me Slovaci već urekli za to huljenje. 

Nađoh i jufke, kod nas poznatije kao gotove kore za pite i gibanice, Lane (bez srne), paštete, bananice i mančmelo... Dobih i adresu dućana u kojem mogu čvarke pazariti i ajvar, jer, ne možete ni da zamislite koji kulturološki šok živim bez tečnog jogurta. 

I mislim se, kada ovako na mlečni proizvod zapenim, kako je život mnogo lep... Još se ne opustih skroz, jer ja ipak iz Srbije dolazim, a tamo smo vazda bili u pripravnosti od nekog rata. Često sam ruke čvrsto uz telo držala da mi neko ne zada udarac u pleksus ili podbode rebra. 

Ovde sam naišla i na divne prodavce, koji slušaju moj loš nemački i ispravljaju me u govoru. Naučili su i da ću ih pitati šta su juče radili, iako je to po nemačkom standardu zadiranje u privatnost, a nije baš da smo drugari, ili da ću ih potpuno suptilno ubediti da mi kažu kako su dve korpe za šapurike, na ulici nađene, najlepša stvar koju su videli. 

U banci, na još jednom terminu, sam upoznala jednu mladu službenicu, Sirijku, koja mi je uz sve potrebne informacije u vezi sa tek otvorenim računom, dala i one u vezi sa opstankom u Berlinu. 

Ima tu još divnog sveta koji mi se nametnuo i ušao u svakodnevnicu. Lepo je imati nekog da sa tobom ćuti na naš napaćeni balkanski način, ali bez foliranja i muljanja, divno je upoznati strance koji prednost daju funkcionalnosti, a ne estetici, a još je lepše distancirati se od loših, frustriranih i lažljivih ljudi. 

Prva ulazna faza polako prelazi na sledeći nivo...