недеља, 22. јул 2018.

Puštanje




Znaš li šta mi telo odmori?

Dodir njegovih prstiju.
Kada glavu prislonim na deo grudi; tamo gde mu se ruka za telo prišiva. Tu sam utisnula sebe. Njegov smireni uzdah. Čini mi se da ponekad toliko nežno uzima vazduh kako me ne bi pomerio dubokim uzdahom.
Pogled njegov. U plavim kolutovima vidim svoj odraz i znam da je taj sjaj meni dat.
Miris njegove kože na vratu.
Otkucaji srca njegovog.
Ples i korak koji se savršeno uklapa u moje trapave pokušaje.
Nehajni dodir stopala.

Znaš li šta me čini srećnom?

Dodir njegovih prstiju.
Osmeh.
Kada me zagrli sa leđa; čuva me.
Pevušenje i izmišljanje rima.
Kafa jutarnja.
Muzika sa njim. Ona je posebno drugačija kada je on deli sa mnom.
Boje. On je druid u mojoj bašti boja.
Pogled. Pazi na mene.
Poljubac u čelo.
Želje noćima koje zajedno ostvarujemo.

Znaš li šta me čini drugačijom?

To što njega volim. Ta ljubav me je meni vratila.
Potreba da mu dam sve svoje oblake i perja.
To što ga nosim gde god da idem...
  


 

субота, 14. јул 2018.

The Hygge




 Od trgovačke luke do grada koji je primer perfektno upasane moderne i klasične gradnje, prestonica Danske je savršen sedativ za, bar moje Balkanom istanjene, nerve.

Kopenhagen je grad biciklista, avanturista, umetnika, handmade zanatlija, IT stručnjaka, sanjara, vizionara, krune, ljubavnika, romantičara, strogo organizovanih  poslovnih i ljudi slobodnih duhom, neimara i šnajdera koji pažljivo svakog dana prišivaju oblake na nabesko plavetnilo i boje sunce najfinijim nijansama žute, crvene i narandžaste boje.

Grad koji prija oku, umiruje najnapetije moždane vijuge, opušta zgrčene mišiće i leči upale uha nastale preglasnim auto sirenama, kojih se često „vataju“ jahači srbijanskih drumova.

To je mesto kaldrme, zelenila, kamenja namerno ostavljenih gde god se za isto ukazalo mesto i manjih brda koja sasvim ravnom gradu daju jedan drugačiji izgled.

Neću opisivati zgrade, jer je arhitektura stvar ukusa, ali ću izdvojite velike prozore koji krase kako poslovne tako i stambene objekte. I nećete verovati, niko u iste ne zaviruje. Žive ljudi svoje živote, gledaju u svoj dom i rade svoj posao. Ista stvar je i na ulicama. Hodaju ti Danci kao neki nesveti, sa svojim mislim, bez nadrndanog izraza lica i prateće mimike, ako ste im presekli put. Prvo pomislih da njih „rade“ neki čudni vetrovi i previše svetla, jer tamo je dan do skoro 23 sata, ali shvatih da ipak nije to.

Pomislih da je za to „nezainteresovano stanje“ krivo more, koje slabo slano i ne štipa kožu kada se voda na telu osuši. Ne, nije ni ono odgovorno, iako je gotovo identične temperature kao i temperatura vazduha, bar tog dana je bilo tako kada sam ja skupila hrabrosti i okupala se u „rukavcima“ Severnog mora.

Nije kriv ni kolorit. Iako se nameće utisak da je glavni gradski arhitekta neki ograničen lik te koristi svega par boja i njihove nijanse. Zastupljeni su „pigmenti“ opeke i zemlje, siva, tamno zelena i prijatna žuta. Isti čika je zaljubljenik i u prirodu pa je trave, stabala, ružičnjaka, nekih čudnih biljaka (ne onih smešnih) na sve strane... Sve se mislim moglo se to sve lepo izbetonirati ili bar postaviti behaton, pa udariti još koju zgradu, a ne ostavljati toliko prostora za kučiće i decu ili za roštiljanje (a i mašineriju za istu rabotu su postavili). Nije im taj tim stručnjaka baš stručan, rekla bih.

Postaviti kante za smeće sa sve pepeljarama na svakih 5 – 10 metara, pa stubiće sa kesama za kučeću kaku, pobosti u zemlju neka debla i od istih napraviti ekološko igralište za decu... ma previše je to jednostavno za ukus jedne provincijalke iz Srbije.

Ali, nije ni to odgovorno za opuštenost koja se oseća u vazduhu i na ulicama koje možete proći u kupaćim gaćama, a da vas niko ne pogleda ispod oka ili bar ne odmeri. Žene ne moraju ni grudnjake nositi, majice su sasvim ok, ni duge suknje ako voze bajs, jer će vam u međunožje ispod kratke suknje zagledati samo oni pristigli iz zemalja trećeg sveta. Grad u kojem se ne osećate kao roba, koji možete hoditi bez trunke šminke, a biće vam bez ikakvog snebivanja udeljan kompliment domaćeg mužjaka (ne, neće vas zvati na piće, tražiti broj telefona i sl., samo će potpuno iskreno na pristojnoj udaljenosti ukazati na pojavu koja mu se svidela).

Pregršt radnjica starih zanata krase ovaj moderan grad. Nije oksimoron, već idealno uklopljene old i new potrebe. U tom gradu neće vas osuđivati, ako kuvate sapun od životinjske masnoće, šta više, biće vrlo zainteresovani da nešto novo nauče. Biće ljubazni i da vam pokažu svaku biljku koju pažljivo gaje i kojima se hvale, a verujte imaju i čime.

Kopenhagen je mesto sjajne zabave. Ne, nisam obišla previše noćnih klubova ili partija, ako toga može biti previše. Žitelji tog grada žive odličnu žurku svaki dan i šalju dobre vibracije kada pored njih prođete. Tamo je nevažno sa kim odlazite u krevet i koga ljubite. Lične slobode i prava su stvar izbora i niko vas zbog istih neće osuđivati.

Slepilo je tamo odavno izlečeno i duginih boja ima na sve strane, a one nose odličan ritam.

Prevoz je odlično uređen, jednostavan i teško se možete pogubiti (čak ni meni nije pošlo za rukom). Reče mi jednom jedno divno biće, da ne znam da čitam karte sa tih novih tehnologija, i bi u pravu, ne znam, ali papirnu kartu odlično čitam, ako je ne zaboravim u stanu. Uprkos svemu tome, odlazila sam, šetala i vraćala se bez previše gubljenja.

I taman kada pomislite da ne može biti više sloboda i opuštenosti, upoznate Kristijaniju. Da, da to je ONO mesto. ONO koje su umetnici ukrasili, open mind ispunio, a travari „zaparfemisali“.

I tu priči nije kraj. Ovaj grad jeste među prvih pet na svetu po skupoći, ali ono što dobijate za „dž“ nigde neće naći. To je spontanost koja je ufugovana među stare cigle i pločnik šoping mola.

Pisala bih još i o jednostavnim rešenjima koja olakšavaju svakodnevnicu građana, mostovima i mreži kanala, kojima je ovaj grad ispresecan, trajektima, pticama čiji se divan svuda čuje, savršenim muralima i grafitima, međusobnom poštovanju lika i dela art street umetnika, očuvanim klupama i znakovima saobraćajnim, o odsudstvu vandalizma, koje svedočimo po Srbiji, o pristojnosti... Ali eto neću.

Jedan od novostečenih prijatelja objasnio mi je da u Kopenhagenu postoji izraz koji savršeno opisuje stanje svesti i duha samih žitelja, a zatim i grada: „The Hygge“ po naški „udobnost“, ali više vole slobodan prevod koji glasi: „potraži svakodnevnu sreću”.






петак, 5. јануар 2018.

Želje su prevaziđene

Godinama unazad 31. decembra u vidu liste sumiram dane koji su iza mene. Popišem sve lepe i ružne stvari, napravim listu želja i nadanja, zahvalim se kosmosu na svim divnim trenucima... Juče to nisam uradila. 
 
Ne, nije me mrzelo i da, imala sam vremena. Ali jednostavno nisam želela to da uradim. Ovu 2018. 
počela sam bez ijedne želje. Nisam sebi čak ni zdravlje poželela. Ne, nisam nesretna, tužna ili depresivna. Čak naprotiv. Mnogi su mi u 2017. pokazali ljubav tako stvorivši nove uspomene. 
 
Učinilo mi se da je možda za jednostavniji život potrebno ne nadati se previše. Ne poželeti, već pokazati, osetiti i kazati. Nisam požele ni ljubav. Ja nje imam mnogo i ne škrtarim. Imam i maštu pa ću putovati tamo gde me trenutak bude odveo. A zdravlje.. To je stvar odluke i lične discipline... Biće ga, samo ako osmeh budem gajila.
 
Najvažnije je da nisam zaželela ništa od drugih, jer su to ona najbolnija nadanja. Oni kojima je stalo do vas, oslušnuće vaše potrebe, uhvatiti pogled i zagrliti kada zatreba. To nisu želje, to je ljudskost. Ne treba mi za to želja, jer imam prijatelje koji su mi potvrdili gore izrečeno.
 
I na kraju zahvaliću se onima koji su uneli nove nijanse u moj život. Samo neka je nama nas!

Nisam ja taj neko bivši

U poslednjih par godina primetila sam da mi želudac ne vari određene stvari najbolje (ne, nije ovo tekst o mojim zdravstvenim problemima i rešavanju istih). Shvatila sam da sam izrazito netolerantna na gluposti, verske fanatike, slatki kupus, sivu boju, zebru na kolovozu, rolke...
A nekako najviše ne podnosim da mi se natura odgovornost i to ne makar kakva, nego baš ona u vezi sa ljudskim osećanjima. Neću je. Ne iskam je i ne treba mi. Da budem jasna: ja ni sa svojim emocijama ne znam šta ću, pa su mi i te, tuđe, višak.
Sve veze koje stvaramo u životu su projekti. Bilo sa prijateljima, familijom, partnerima, ljubavnicima... I svaki završetak je sretan i bolan. Kada u te projekte ulazimo ne razmišljamo o njegovom kraju, kao ni o osećanjima koja će se tada stvoriti. A što bi... Sve što počinje - lepo je.
Međutim, sve ima svoj rok trajanja. Da, ima! Na primer, zaljubljenost. To je ono stanje tupavog keženja i njanjavljenja do imbecilnosti. Kada pogledate u zaljubljenu osobu niste baš sigurni da li je ista na terapiji koju je prepisao nadležni iz duševne bolnice ili su mu te grimase na faci posledica ukočenosti mišića lica.
Ah!
Ali i to stanje prođe, znači ima rok trajanja. Nije jasno evidentirano na pakovanju (čitaj zaljubljenoj karikaturi) do kada, ali istekne. Kao i svaki kraj i ovaj ima novi početak. To su nove emocije koje pojedini zovu “ljubav”. To vam je ono stanje ličnog duha kada prihvatate sve anomalije objekta vaše fokusiranosti. Čini vam se sve možete u paru, vidite sebe sa pomenutim, kao tim koji će razbiti u basketiranju i osvojiti milion dolara...
 
Možda i hoćete, ali vrlo verovatno nećete. Moraćete milion nervnih završetaka da šiljite ne bi li zadržali strpljenje, razum i uspeli da odaberete prave reči u nezgodnom trenutku.
 
Pojedini dugo hodaju zajedno, svaka vam čast! Ali svaka čast i onima koji su rešili da poslušaju želudac i prihvate da se neke stvari ne mogu svariti, jer nemaju potrebne enzime za isto.
 
Možda je to hendikep, a možda i lično pravo. Jedno je sigurno, to su izbori i sve dok fizički ne ugrožava drugo biće, prihvatljivo je. 
 
I da se vratim na početak i moje varanje: neću i ne mogu da svarim emotivnu manipulaciju, tugaljiv pogled kučeta na ulici i samosažaljiv elaborat odrasle osobe. Smatram da ljudi sa razlogom imaju mozak, samo treba da ga upotrebe, a ne boli, ni malo, kažu.
 
Teško je voleti i biti voljen, a još je teže ostaviti ili biti ostavljen. More najtananijih emocija preliva naša skladišta, a javljaju se i strahovi, ogorčenosti i preispitivanja. Ali sva ta bol nas čini živima i ljudima. 
 
Kada dođe do kraja, kasno je za pitanja. Treba da volite u trenutku dok nekog držite za ruku, ljubite u potiljak ili kuvate čaj. Nemojte dozvoliti da se u nastavku sage pitate zašto niste pažljivije posmatrali osobu do nas, bolje je osetili i bili manje nadmeni, strogi u zahtevima i zašto ste sa predrasudama ušli u taj projekat (ma ko u njemu učestvovao - ljubavnik, partner, član porodice...). 
 
Ne varim ja ni tuđa iskustva i tek otkrivene istine koje su nastale posle predhodnog brodoloma. Jer, nisam ja taj neko bivši... Kao ni vi!

Trivijalne istine i istinske laži

“Pojam trivijalno potiče od latinske reči trivialis, a znači običan. Trivijalno je i nešto što je prazno, isprazno, nebitno, nekvalitetno, banalno… I u matematici koristimo ovu reč. Trivijalno rešenje sistema jednačina je rešenje koje je nula za svaku jednačinu”.
 
Reč “istinski” je prema vrsti pridev koji se može čitati i kao zbiljski ili stvaran. 
 
Ali večeras neću pisati o vrstama reči i njihovom značenju. Pisaću o potrebi svakog od nas da se iza tih pojmova sakrije, da njima “pokrije” svoje strahove, sumnje, neslaganja...
 
U svakodnevnoj komunikaciji sa osobama koje smatramo ili smo osećali bliskim, čujemo pitanja na koja odgovori treba da objasne naša emotivna ili psihička stanja.
  • Kako si?
  • Dobro, hvala!
Trivijalnost! Ali ne u pitanju, već u odgovoru. U većini slučajeva lažemo osobu koja se interesuje. Najčešće iz straha od sopstvenih reči koje bi možda i voleli da izgovorimo. Retki su ti koji će reći da im neko nedostaje, da su zaljubljeni, da ne mogu da se nose sa činjenicom da nisu deo nečije svakodnevnice, da su možda na prečac doneli neku odluku i da žale zbog iste... Ali će dati vrlo iskren odgovor na pitanje koliko je supa slana, da li je hladno (iako je to subjektivan osećaj) ili otkriti izvor pročitane vesti...
 
Ljudi istinu govore o nebitnim stvarima, a istinski lažu o bitnim. Ljudi se plaše da govore o sebi, jer lakše je reći laž kojom će pokazati svoju “veličinu” i sakriti da su usamljeni, povređeni, da im je neprijatno. 
 
Istinske laži koriste oni kod kojih su emocije u potpunom haosu. Oni koji se grčevito bore za sutra, a od juče se ne rastaju. 
 
I već je izlizana fraza koliko su ljudi neiskreni, a koliko je istina na ceni. Ali realno, istine nema, nigde. Da li zbog lepog kućnog vaspitanja ili pak, potrebe pojedinaca da ne priznaju poraz u emotivnom obračunu, istinske laži su preuzele primat u odnosima, a trivijalne istine su redovne u komunikaciji.
 
I zato pre nego što išta kažete, razmislite. Možda neko zaista, onako zbiljski želi da čuje kako se osećate, nemoj te ga lagati kako bi se zaštitili, jer nemate od čega. I ono što je ključno, bar za mene, nemojte se igrati igre “toplo-hladno”, ne držite ljudi, ne one kojima značite, na ledu. Od pada ostaju modrice, ali i strah koji, baš te koji vas vole, tera od vas.

Lična promocija

“Tokom samog intervjua pokušajte se usredsrediti na želje i potrebe poslodavca, tako da vaši odgovori na postavljena pitanja budu ujedno i moguća rešenja njegovih problema te zadovoljenje njegovih potreba. Odgovarajte iskreno i srdačno, održavajući kontakt očima sa sagovornikom, no nemojte biti prenapadni. Pokušajte svoj stil komunikacije prilagoditi stilu sagovornika”. 
 
Iskreno, da li vam ovo liči na savet kako se ponašati na razgovoru za posao ili tokom seksa?
 
Kontakt očima, rešavanje problema sagovornika i prilagođavanje njegovom stilu. Ovo zvuči kao da treba da držite konce u svojim rukama ili on treba da vas vidi kao osobu bez koje ne može ni da zamisli da sutra ujutru dođe u kancelariju.
 
Opremljena savetima iz različitih izvora otišla sam na nekoliko razgovora... Držala sam kontakt očima, pratila disanje sagovornika i opipavala puls u rečenicama. U par navrata se zapitah za koje radno mesto sam aplicirala, no, brzo sam prelazila na “subjekt” i odbacivala takve sulude pomisli.
Svi ti divani bili su dobri. Ja sam bila zadovoljna ličnom prezentacijom, oni zadovoljni onim što su čuli (bar su to iz učtivosti govorili). Ali... To jedno ALI što meni sreću kvari...
 
Ređale su se izjave: Imate previše energije za nas; Vi ste sjajna i energična osoba i ovo bi za vas bilo degradiranje u poslu; Vaše organizacione sposobnosti su sjajne, samo mi nemamo jasan plan...
 
Da, shvatili ste - ja sam supercool osoba sa izuzetnom energijom i organizacionim sposobnostima, ali ne za ovdašnje kombinate.
 
E onda dobih i ocenu mene od prijatelja - da se predstavljam kao jaka osoba, a u stvari nisam. Eto ti sada... Vođena tom rečenicom, koja mi odzvanja u glavi, pomislih da sam možda ipak trebala u ličnu promociju da ubacim i par činjenica: da se rasplačem na određene scene iz filma “Lesi se vraća kući”, da imam izraženu empatiju, da reagujem intuitivno i imam neodoljivu potrebu za sindikalnim organizovanjem. 
 
Međutim, kako bi me onda poslodavac doživeo. Bojim se kao histeričnu ženu u PMS-u koja voli kučiće i okupljanja po grupama u stilu Kalimera...
 
Do novog intervjua!
 
A vi razmišljajte kako ćete se predstavljati na razgovorima za posao ili nemojte, ako imate rođaka/kuma/tatu/mamu koji će vas angažovati.


Koraci

„Ako ti je teško u životu idi malim koracima, radi sve što moraš malo po malo, korak po korak, ne gledaj u budućnost i ne razmišljaj o njoj, nemoj ni o sutra da razmišljaš“, beše savet. 
 
Ponekad jesam zastala, ali su ti momenti bili sekundu dugački. 
 
Koraci nas definišu. Po koraku prepoznajemo ljude. Iz njega učimo.
 
Postoje trapavi, detinji, nesigurni, lenji, ljubavni, histerični, obični, srditi, samouvereni, opušteni, dolazeći, odlazeći, razigrani, setni, bolni, veseli...
 
Ima tih koraka koliko i ljudi na ovoj planeti. Ti isti prve poglede i korake ne mogu da navežbaju, oni dolaze spontano. To je impuls koji šaljemo.
 
Sa drugim je već nešto sasvim drugo. Za taj smo se pokret pripremili, navežbali koleno, kuk, prste na stopalu.
 
Zauzeli smo pozu kojom ćemo se pokazati svetu, koja treba da obori sa nogu one koji prate naš hod.
Koraci imaju svoju muziku. A kada bi se ugasili svi izvori zvuka ulice bi odzvanjale divnom melodijom.
 
Najzanimljivije mi je da posmatram kada se vrh cipele dodirne sa betonom. Taj kontakt opisuje sve – želju, veru, nadu... a onda se stopalo odigne i opet nosi poruku. Poruku nestajanja, prolaznosti, trenutka...
 
Stalno pravimo korake ne razmišljajući o njima. A tako se uglavnom i sa većinom podrazumevanih stvari ophodimo.
 
Koraci nose emocije, a emocije čoveka čine živim. Ako znamo korak da podelimo, znamo i emociju.
Ali nećemo. Retki su ti koji to žele. Korak treba prilagoditi, ponekad, osobi do vas. Isto je i sa osećanjima.
 
Vremenom naučimo da ni korak ni emociju ne prilagođavamo, ne delimo, ne usporimo/ubrzamo... Postajemo sebični. 
 
Međutim, isto se ponašamo i ako nam ih neko nudi. Ne želimo ih. Osećamo obavezu da moramo prilagoditi sebe tom nekom, previše razmišljamo. Ne uživamo u jedinstvenom poklonu koji dobijamo. Sebični smo... 
 
Taj sebičluk ubija svaku iskru čovečnosti, ono čemu težimo, a od čega najviše bežimo – jednostavnost. I u tom zbiru koraka najviše je onih podeljenih, usamljenih i tužnih.
 
Moji koraci su jednostavni, ja nisam, ali oni jesu...