среда, 5. децембар 2018.

Mudra godina




Na izmaku godine sumiramo, ocenjujemo, oplakujemo ili se sa radošću sećamo proteklih 12 meseci, to sam i ja do ove godine radila. Svakog decembra sam pisala o događajima koji su mi obeležili godinu od koje se opraštam, ali ovog uvodim novo pravilo - šta je bilo, bilo je. Lepo je bilo - OK, sranje je bilo - OK. Neću izdvojiti nijedan događaj, nijedan osmeh, nijednu suzu. Sve je to deo, sada već, prošlosti. 

Samo ću se zahvaliti prijateljima koji su sve to sa mnom delili, dobili čir na želucu, od mene, kao i lentu za najbolje ljude, opet od mene.

Nisam ravnodušna niti depresivna, samo mi se može da NEĆU. Eto, neću da od sećanja živim, neću ni uspomenama da se hranim, jer ih u svakoj situaciji stvaram. Ne, nisam ni prepotentna, samo sam svesna sebe i onoga što činim za ljude koji određeni trenutak dele sa mnom. Neću ni da se oni prisećaju istog, jer onda sva moja dela prestaju da budu nesebična, tada ona dobijaju drugu nijansu.

Eto može mi se da na prilazu 40-tim NEĆU da me boli, da NEĆU da trpim ljude koji su tu da bi moj život živeli, da bi se mojom energijom napajali, eto NEĆU da trpim laži, prenemaganja, dvoličnosti i izdaje. NEĆU ni da su mi potrebni. Jedina sigurnost koji mogu da imam je ona koju sebi stvorim.

Izbrisah sve one koji su mi trošili vreme/vazduh, jer ako moram da živim u državi i radim sa svima onima koji ne ispunjavaju moje standarde, ne moram njih da, u svom ličnom svetu, gajim.

Niko me neće zaštiti, niko mi ne može pružiti osećaj sigurnosti. Sve je to na meni. I nije ovo odbijanje tuđe "pomoći", to su činjenice. I da, u poslednjem kvartalu ove godine sam to napokom i prihvatila.

To prihvatanje je bilo bolno, da se ne lažemo. U kodu nam je da verujemo ljudima, da se na njih oslanjamo kada nam je teško ili kada ne vidimo izlaz. Ali ta očekivanja neizbežno sa sobom nose i razočarenja, a ja nemam više snage za ista. Tačnije, sve se manje nadam i još manje očekujem.

Bliže mi se te "famozne" 40 -te, već u 2019., u kojima, jelte, najbrutalnije izgledamo, mnogo smo mudri i jako smo super.

Da li je do njih ili mojih odluka, evo prihvatih da postoje stvari/situacije/odnosi u kojima se zaista nema svrhe davati više od minimuma, nema razloga boriti se, jer, o koncu, ja sa ranama iz tog boja izađem i onda čemu?

Treba uzimati samo ono što prija u datom trenutku. Ne praviti dramu, ako više od toga nema.

Dosta mi je priča o milionima, karijerama i društvenim statusima, jer u životu je sam život: njegov ukus, boja, ritam, sposobnost radovanja svakom danu. Prerasla sam zabrane i dozvole. NEĆU više da se suzdržavam: plače mi se, ja plačem i niko ne treba suze da mi broji ili briše. Smeje mi se - smejem se, niko osmeh ne treba da mi crta, sama ću, ali svi mogu u mojoj radosti da uživaju. Treba mi dodir, uzmem ga, poljubac, tražim ga...

Lepa sam zbog sebe, volim i činim, jer to mene raduje i usrećuje. Ne čekam više ništa, jer Godoa čekaju druga dvojica.

Ah da, ljubav... Ona je svuda i biće ono čemu težim. Biće duboko u meni i ja ću je negovati. Raspašću se još koji put, bole će ožiljci na promenu vremena, zasuziću u zagrljaju... Otvoriću ventil i pustiti da višak isteče, a onda ću popraviti maskaru i navući osmeh, jer će se već neko istom obradovati, a ja ću zbog toga biti srećnija.

Toliko o mojoj "mudroj" 2018. Sigurna sam da ste i vi doneli odluke, rešili misterije ili se samo nadate boljoj godini. Želim Vam mnogo toga, pre svega da istrajete, a ne sagorite, da volite i budete voljeni.

Uzdravlje!


понедељак, 19. новембар 2018.

Dvotaktni motor




„Postoje različite vrste ljubavi na ovom svetu, ali nikad se ne pojavljuje ista ljubav dva puta.“ 

Pre nekog vremena podelima sam na jednoj od društvenih mreža tekst koji govori o ženama neobične lepote i izražene inteligencije, koje su nežne i mirne ili preke i strasne, koje su bile i ostale večna inspiracija za pisce i pesnike. Na moje iznenađene isti su više "lajkovali" muškarci nego žene.

I upravo je to bio razlog za mnogobrojne razgovore sa prijateljima, poznanicima, muškim članovima familije, a malo je falilo da anketiram i "propitam" po ulici.

Zaključak I: gotovo svi su isto rekli - oni "pale" kasnije. Imaju više vazduha u ventilima za razliku od žena, zbog kojeg svesni ljubavi postaju uglavnom tek kada su propustili šestu priliku kod određene žene. 

Zaključak II: svi imaju jednu koju vole i koju čekaju, a koju su nekada "imali".


Muškarci i žene kreću različitim brzinama, ali i različito doživljavaju određene odnose. Muškarci mnogo jasnije prave razliku između ljubavnog odnosa i ljubavne veze. I više su okrenuti vezi, za razliku od žena koje lakše dođu do odnosa.

Ljubavna veza je ona vrsta muško-ženske interakcije koja se bazira na osvajanju, podrazumevanju, iluziji sigurnosti, zavisnosti, strogom naglasku na nama, predrasudama, potiskivanju svojih potreba i neizbežnom razočaranju.

Ljubavni odnos, nasuprot tome, traži živost, iskrenost, otvorenost, prihvatanje nesigurnosti kao sastavnog dela življenja, poštovanje, slušanje, gledanje, otvorenost za poteškoće te poverenje da je upravo zajedništvo snaga koja oboma može pomoći da rastu.


Muškarci imaju "standard mesec do tri". To je ono vreme u kojem pokažu ženama najbolje od sebe: pridržavaju kaput, otvaraju vrata, maze, ljube, nežni su i divni, seksom dokazuju koliko su neophodni... Ali taj period prođe, žene posle istog žele više i tu nastaje problem.

Kako kažu moji sagovornici, tada se prepadnu, jer šta dalje. Treba dati i emociju koju duboko u sebi kriju. Možda bi i pokušali da je otkriju, ali im je po prirodi lakše da ne govore o njima, jer zašto pričati kada je mnogo jednostavnije zavući se u lokale sa glasnom muzikom i mrakom, nego sedeti u osvetljenom restoranu na romantičnoj večeri.

Ne snalaze se, kažu. A žene bi, opet, da znaju na čemu su, jer ne bi one gubile vreme sa muškarcem koji se boji emocija i koji živi sakrivajući se od strahova.

Moji sagovornici tvrde i da im je trebalo najmanje pola godine da shvate šta im nedostaje, uprkos izlascima, novim ženama, raznim avanturama i ludom seksu. Nedostajalo je ono što je ONA odnela sa sobom - NJU.

I opet sam bila šokirana - muškarci koji su iskreno, pomalo poplašeno i sa krivicom govorili o neučinjenom, o strahovima i neimanju određenih organa, pa su se dokazivali kod onih koje im nisu ostavile trag na srcu. 

Muškarci su kukavice, kažu oni. Na ženama je da im strahove tetoši, pažljivo prilazi, ne pokazujući da im treba išta, i to kažu. Muškarci se vole dokazivati - u seksu, šarmiranju, lažnoj zainteresovanosti... Taj period bi trebalo da prođe, ali kako isti tvrde, malo njih je evoluiralo.

No, ipak ima i drugih primera, ne treba generalizovati, ali kada sam sagledala listu i uporedila sa rečenim, ima mnogo sličnosti. Ta valjda smo svi satkani od emocija, razlikujemo se po načinu iskazivanja istih. Nekome to ide lakše i nema potrebu iste da brani životom, a ima i onih koji će sve uraditi da do istih ne dođete.

"Iskrena ljubav se događa živima"

Za kraj jedan divan, divan tekst muškom rukom napisan o tome kada muškarac zna da je našao NJU:

Stvar s pronalaženjem žene koju više nikada nećete izgubiti je da ona retko dolazi upakovana onako kako se nadate da će ljubav doći. Ona je sva naopaka. Može biti zamršena ili povremeno izluđujuća, ipak njena zamršenost i intrigantnost je ono što se pokazuje najvećim izazovom za vaše skrivene potrebe. Drukčija je kada je s vama – i vi to znate. Ona ne pokazuje sve svoje karte bilo kome. Kada se otvori i pokaže vam šta drži u rukama, to je uglavnom zapanjujuće i inspirišuće. Sačuvala je najbolje delove sebe za vas. Ona stvara drukčiji svet unutar svoje mašte, onaj koji ne može svako razumeti, ali s vama je otvorila vrata koja su ostala zatvorena.

Muškarac neće napustiti ženu za koju zna da je nikad neće moći zameniti. Svakom od nas je potrebno nešto drugo od partnera. Ljubav nije jedan kalup koji pristaje svima. Postoji milon različitih jezika i ukusa, boja i veličina i svi oni čekaju i kapaju u svojoj udobnoj stvarnosti. Ono što je zadivljujuće za jednu osobu druga osoba može prevideti, ono što je jednome previše drugome može biti taman. Stoga je ova žena, koja je nezaboravna, drukčija za svakog muškarca kojeg je očarala svojom stvarnošću.

Velike ljubavne priče nisu velike zbog toga koliko lako su se stvari događale u njima, već zbog poteškoća koje su njeni akteri prebrodili kako bi ljubav funkcionisala. Iskušenja i nevolje koje su pred nama ukoliko imamo sklonosti da idemo za onim što želimo i nagrada koja sledi, govore nam da bez obzira na sve, ta ljubav će uvek biti vredna toga.



четвртак, 15. новембар 2018.

Poseta, zamalo, zabavnom parku



Svi smo bili deca i voleli šarene autiće, balerinu, šećernu vatu i ringišpil u luna parku. Neko je voleo da isproba sve te naprave, neko samo muziku iz istih. E, onda smo odrasli i zamenili te, nekim drugim zabavnim sadržajima i mestima.

I zato jedno jutro reših da dan provedem u, meni, zabavnom okruženju, pomalo mističnom, ali nadasve izazovnom. Sredila sam utiske, poslagala očekivanja i navukla osmeh. Krenuh.

Zahvaljujući novim tehnologijama i svemoćnom google street-u iz prve nađoh adresu i sam objekat. Velika metalna vrata. Otvara ih teta u svojim sjajnim 60-tim godinama, dobro, ličila je pomalo u sivom puloveru na Zvonara Bogorodičine crkve. Škripa metala iza kojeg bi trebalo da se krije carstvo.

Međutim, zamalo...

Voda me i pokazuje, a ja glumim oduševljenje dok jedva smeh zadržavam. Trudi se da mi objasni kako je Balerina nekada imala obe noge, ali vreme je učinilo svoje, pa je sada na jednoj, te ta vrteška nije za upotrebu. Ali zato, od 20 autića dva rade, samo treba otkriti koji su to.

Ringišpil je tek posebna priča. Konstrukcija je dobra, ali nema sedišta. Pa ko hoće može akrobacije da izvodi i proveri koliko su klizave žice i kakva je statika istog. Vozić, pa hm.

Šine sijaju, ali nema pragova, te tako lokomotiva stoji uspavana i mislim da bi se raspala da se slučajno neko usudi da je pokrene.

Posebna atrakcija interesantnog, zamalo, zabavnog mesta, je šatra magije. Jedini problem je što u mađioničarskim trikovima uvek treba "neko iz publike". Ma ne bi ni to strašno bilo da glavni majstor nije poput Kit Ričards (volim ja njega, ali ne da gledam).

Neka, nije mi do magije. No, kada sam već tu da isprobam neku od sprava. I tu postaje urnebesno.

Može se i na te sakate naprave, ali žeton mora da se plati. Jedino su oni bili novi, sjajni i nadasve preskupi za ono što se nudi.

Ne budem stipsa, dam keš. Teti u puloveru izvučem osmeh, a ona mi kaže kako sam omašila dan, jer je baš dan ranije bila sjajna žurka u tom parku zabave. Složim facu u obliku upitnika, ma da li je moguće da uvek omašim "taj" dan.

Isprobala sam pola vrteške, deo vozića i popela se na sajlu (ne pitajte kako). I sve to ne bih uspela da nisam znatiželjna i uvek se usudim.

Zaboravih da vam napomenem, bilo je tamo još par zalutalih poput mene, koji su za razliku od mene uspevali da izgledaju potpuno razočarano.

I taman kada pomislih da to ludilo ne može biti bolje, pojavi se čika zadužen za muziku. Imao je svojih 160 kg i samouveren pogled. Delovao je da se u note razume, neke već...

Sa prvim taktovima muzike devedesetih ovde opšte priznate, tada, shvatih da uvek može biti "zabavnije".

Nisam dočekala sledeću listu numera, zahvalila sam se i uz osmeh kazala kako baš moram da požurim, ali vratiću se. Ali, zamalo.

недеља, 4. новембар 2018.

Misao - smisao - cilj



"Misli mene gone sve do vasione i na tome putu mraka zvezde me se klone" ili "Kakve su ti misli takav ti je život", a možda i "Sve dok mislim stvaram"...

E baš ta "misao" je razlog moje zamišljenosti poslednjih nekoliko sedmica. I dok se roje te misli, a ja u njima uživam svu ljubav ovog sveta, blaga otkrivam iza sedam gora i sedam mora, zmajeve noću uspavljujem i vozam se na metalnom poklopcu tirkiz plave šerpe na tufne, ne mogu da na trenutak ne sagledam realnost, koja je sušta suprotnost.

Može ona biti kao te moje misli, ali su za to potrebna određena "pomagala" koja su, kažu, nelegalna, te ih u slobodnoj prodaji nema.

No, misao je vrlo jak pokretač od kojeg zavisi naše raspoloženje. Kombinacija misli i emocija reflektuje se kao naš stav prema određenoj stvari/pojavi/osobi.

Međutim, nije misao supermoćna. Sigurna sam, da se uprkos najboljoj nameri, uloženom trudu i silnoj "upotrebi" pozitivnih misli, zaglavimo, s vremena na vreme, u nekoj lošoj epizodi te se pitamo imali svrhe sav uloženi napor.

U takvim situacijam se pitamo zašto nešto radimo, čemu to vodi, koja je svrha ulaganja sebe u neki od životnih projekata... I tu postaje jako zanimljivo, ako komunicirate sa sobom.

Misli se nadovezuju, kao da ih na normu svest štanca, bez osećaja da će ta proizvodnja stati. Ali, onda u jednom trenutku imate mogućnost da izaberete: sakriti se od istih, tako što ćete se zatrpati obavezama koje nisu u dodiru sa onim što vas muči ili pokušati da nađete smisao.

Nisam sigurna da sam isti upoznala do kraja, samo znam da on daje pravac mislima. I to je put kojim treba ići, ali ne ređe.

Da banalizujem, deci su u ranoj mladosti igračke zanimljive vrlo kratko. Kada interesovanje za tu prvu kupljenu prođe, mi roditelji potomku kupimo novu, koju otrese o pod posle, grubo, tri minuta. Pravdamo taj postupak dečjim "malim" godinama. Ali to dete, a i mi smo deca bili, odrasta. Pa sa igračaka pređe na tehniku, nepokretnosti, ljude...

I postajemo megalomani. Nezasita odrasla bića koja svest koriste za proizvodnju misli: kako da do novih "igračaka" dođemo, a da pritom smisao nismo pronašli u onoj predhodnoj.

Kada je čovek gladan, on ima samo jednu misao, da dođe do hrane. I ta potraga je njegova svrha: nabaviti ono što je neophodno za opstanak,. Ali šta je sa onima koji pune astale đakonija imaju? Šta njima nedostaje? Njima fali ono što je van trpeze, a da bi se sa tom potrebom suočili moraju se suočiti sa sobom, a to nije jednostavno ni lako.

lakše je nagomilavati igračke kojima ćemo biti oduševljeni minut do pet, odnosno nastaviti utabanom, komfornom stazom koja nas neće dovesti do naše suštine. Nećemo sebi postaviti pitanje ima li smisla i koja je svrha svega što radim da bi imali i o koncu šta imamo, ako osećamo da nam nešto nedostaje.

Psiholozi kažu da vrlo često, iako svest posedujemo, pribegavamo "lakim" rešenjima, koja na kraju priče budu baš ona najteža.

Frojd je smatrao da je mentalno zdrava osoba, osoba koja je sposobna za rad i za ljubav i da je to upravo svrha ljudi. A kažu psiholozi da "svrha" ima još nekoliko kategorija, ali su saglasni da ako sve nisu usaglašene i ispunjene, čovek će uvek ostati ono dete iz ovog teksta.

Slažu se isti i da je suština svega ljubav. I ja se slažem, jer kad krećeš sa te osnove smisao ne može da izostane. Rezultat je posledica, a manifestacija nuspojava, a ne cilj.



уторак, 23. октобар 2018.

Ta obična reč




"Izviniti se ne znači uvek priznanje da ste pogrešili, u većini slučajeva ono znači da vam je odnos sa osobom kojoj se izvinjavate mnogo važniji od vašeg ega".

Iz raznih odnosa naučila sam da tu reč ne trošim previše, ali da je koristim u momentu kada uvidim da mojim postupkom druga osoba može biti povređena. Nisam uvek koristila baš nju, često sam i objašnjavala svoje postupke. I tu sam upadala u zamke zagovornika savremenog životnog stila.

Naime, oni često pominju kako ne treba da objašnjavamo svoje postupke, jer ne dugujemo nikome ništa. Mislim da to nije tačno. Jer mi ne živimo u glavama drugih ljudi, posebno emotivnih partnera. Ne znamo kako će on/ona prihvatiti i razumeti naše reči, na kojima vrlo često škrtarimo.

Smatram da dugujemo i objašnjenje i izvinjenje za sve čime smo drugu osobu povredili. Upravo je to ono što može da spreči nesporazume, umanji bes, a pre svega celu situaciju učini manje stresnom i bolnom.

Izvinjenje je važan ritual. Njime pokazujemo poštovanje prema partneru i empatiju prema voljenoj osobi. Umiriti one koje volimo rečju "izvini" ne bi trebalo da nam je važnije od ponosa.

Objasniti svoje postupke nije lako. Često smo sebični, ne razmišljamo o posledicama koje, po pravilu, drugi snose. I tu opet dolazim u sukob sa raznim "mudracima".

Ne možemo da radimo samo ono što nas čini srećnim, jer nismo sami. To je moguće prilikom kupovine duksa ili kod izbora priloga za pljeskavicu, ali ne i u odnosima. To ne znači ni da treba da podnosimo situacije i stvari koje nas povređuju ili nas vređaju na bilo koji način.

Ali ako biram majonez za svoj sendvič ili samo salatu za obrok za dvoje, odreći ću se premaza. I to nije kompromis, već moja želja da uživamo u hrani zajedno.

I možda sam banalizovala, ali tako neću morati da se izvinjavam zbog ličnog ukusa i da objašnjavam zašto mi je on važniji od trenutka sa voljenom osobom.

Reč "izvini" nas NE čini slabićima, već naprotiv, pod uslovom da je nismo uslojili kao "refleks".


понедељак, 1. октобар 2018.

Put, odluke i mi



Dan odluka. Kraj je značio jedan početak. Jedna priča se završila pre nego što je i počela, druga se otvarala bez ikakve ideje da će imati zapleta i zaključka. U mom ludilu, besu i čvrstom stavu da neću podleći nečijem šarmu i da mi je dosta lažnih prepiski, zavlačenja, kada nam je toliko malo u životu potrebno, ipak  dozvolih da mi stomak odredi narednih godinu dana.

Bio je to pogled koji je trajao, realno sekundu do dve, a u mojoj glavi čitavu večnost. I dok su se odmeravale crte na licima pitala sam se zašto baš to veče moram da upoznam nekog i da li će mi i taj krenuti sa rečenicom kako se znamo od nekud.

I bilo je nešto čudno tu. Mnogo kasnije ću shvatiti da jeste to bilo to „na prvi pogled“. Da, da, sladunjavo, holivudski patetično. I ne znam zašto nisam ostala kada je otišao. Mogla sam da zaobiđem tu kafanu i izbegnem taj dodir na butini. Mogla sam da sprečim sve ono što će se razvijati u narednih 365 dana. Ali, nisam....

Pamtim slučajni dodir ramenom i mogu da osetim prste na spoljnom delu butine i sećam se majice koju sam nosila i pamtim koliko mi je puta bilo teško da udahnem to veče.
I sve sam to mogla da izbegnem, ali, opet nisam.

I sećam se da ne znam zašto sam napravila tu prvu fotku, do druge je prošlo više od pola godine, u mračnoj kafani sa lošom prednjom kamerom. Da, da bih kasnije pokušala da je posvetlim i imam podsetnik na taj početak oktobra. Verovatno.

I onda je krenulo putovanje. Posle ovoliko vremena ono mi liči na vožnju vozom sa parnom lokomotivom, dok mi sedimo na drvenim klupama u kupeu. Vozimo se kroz divne, ali i olujne krajeve. To putovanje nas menja, trajno.

Dan posle slučajnih dodira, namernih poljubaca i vaćarenja u liftu, koje je pod video nadzorom, morala sam da proverim da li sam samo umislila da se pojavio TAJ koji je uspeo da mi rastopi komad leda.

Bilo je hladnjikavo i nekako dečje, naivno. Trajala je ta moja poseta kao mali školski odmor, a mi kao školarci sakriveni iza zgrade potvrđujemo da je poljubac bio pravi. 
Stomak mi je izrodio milion gusenica koji će kasnije prerasti u predivne leptiriće.
Upoznavali smo se i plašili, želeli mnogo i bežali isto toliko. Puštali se i zaustavljali, jer ta je vožnja bila  ograničena.

Znali smo da postoji poslednja stanica. Dobro, on je znao, ja nisam dala da se zaustavimo.
Jedna zakopčana jakna, rolnice sa višnjom i vanil šećerom umesto šećera u prahu, loše skuvana kafa, jedna šolja, prvo sakrivanje suza posle gledanja filma, stisak ruke u prepunoj kafani, iznenadni dolazak, jedna pesma, majica i izgubljena minđuša, nađena gotovo godinu dana kasnije. Poruke u rokovniku, kosmos na ramenu, milion umirujućih zagrljaja, more nesporazuma i rasprava koje su posledica iskrenih strahova, o kojima se ne razgovara, jer jelte veliki smo....

Moje letenje i njegovo hodanje. Moji snovi i njegova realnost. I čini se to je baš lepo uklopiti. Međutim, delovi slagalice nekada su ugurivani u prostore kojima ne pripadaju.
Činilo se da počinjemo da srastamo. Činilo se da volimo.  Pustili smo se, neko pre, neko kasnije. I sve je delovalo ljudski, samo da naša priča nije potpuno različita, jer mi nismo dvoje koji su po kalupu, kod nas su pogrešili u sastavljanju.

Pesak, sunce i iskrena sreća. Taj dan svet je postojao samo zbog mene. Tog dana sam kosmosu bila zahvalna na svemu što mi je priredio, ako je TO bila nagrada. 

U prstima pamtim mekoću majice koju je nosio, da bih kod kuće tu uspomenu „preselila“ na jastuk i dok spavam čuvam ga u zagrljaju. I brine me i nervira, ljuti i izaziva najgore u meni. A opet volim što ga volim, jer zna da izvuče i najbolje iz mene, da me umiri i da me učini boljom osobom. I ja sve to u njemu izazivam.

...


четвртак, 16. август 2018.

Kome pripada moj život?


Ministar za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Zoran Đorđević izjavio je danas da se iz meseca u mesec smanjuje broj nezaposlenih na evidenciji Nacionalne službe zapošljavanja. On je kazao i da je siguran da će se Srbija u budućnosti naći u situaciji da joj je potrebna radna snaga. Toj tezi se pridružio i direktor NZS Zoran Martinović koji je kazao da se oko 570.000 osoba nalazi na evidenciji NZS, a uprkos tome veliki broj poslodavaca ne može da nađe adekvatnu radnu snagu.

Pitanje broj 1: Kako će stolara u endokrinologa prekvalifikovati ova država?

Iz Lekarske komore Srbije upozoravaju, da nešto mora hitno da se preduzme kako bi se sprečio odlazak lekara, jer u Srbiji skoro 60 odsto lekara specijalista su stariji od 55 godina i oni će za sedam do deset godina otići u penziju, tako da će zdravstvene ustanove ostati bez tog kadra. Direktorka LKS Tatjana Radosavljević rekla je Tanjugu da je do sada oko 700 lekara tražilo izdavanje sertifikata dobre prakse, koji im je neophodan za zapošljavanje u inostranstvu.

Prema objavljenim informacijama, Srbija će vrlo brzo ostati bez endokrinologa i pedijatara. Što povlači sledeće pitanje koje se odnosi na populacionu politiku: Ko će brinuti o zdravlju dece koja su, prema navodima lično predsednika države Aleksandra Vučića, deficitarna?


Broj nezaposlenih u ovoj državi se beleži na osnovu broja javljanja određenoj filijali NSZ. Dovoljno je da se nezaposleni jednom ne javi svom savetniku kako bi bio izbrisan sa liste onih koji traže posao.

No, tu lista nekakva bar postoji. Ali ne postoji spisak koji se „puni“ brojevima onih koji svakodnevno napuštaju državu.

Srbija već dve decenije vodeća u regionu i u svetskom vrhu po iseljavanju mladih i obrazovanih ljudi, ali sve više u potrazi za egzistencijom i boljim životom odlaze i sredovečni ljudi, pojedinačno ili porodično.

Prema podacima iz 2005. godine iz zemlje je tada otišlo oko 31.000 ljudi. Upravo od te godine počeo je galopirajući rast emigriranja, te ih je već 2007. otišlo 54.000. U periodu od 2007. do 2014. godine, prema objavljenim podacima, iselilo oko 300.000 ljudi.

Od onih koji napuste državu, a da ih je neko evidentirao, svaki treći odlazi u Nemačku, a svaki sedmi sa sobom nosi i fakultetsku diplomu.

Pitanje broj 2: Da li se tako dolazi do željene nezaposlenosti građanstva u državi?

„Na rezultate na tržištu rada ne utiču samo kretanja zaposlenosti i nezaposlenosti, već i demografski trendovi, koji su naročito nepovoljni kada je reč o populaciji uzrasta od 15 do 24 godine", saopštio je Republički zavod za statistiku dodajući da je broj mladih u odnosu na isti period prošle godine manji za 14.000, što predstavlja polovinu ukupnog smanjenja populacije.

Znači, nema više smisla govoriti od „odlivu mozgova“ u smislu „mladih i obrazovanih“ iz Srbije, sada idu svi koji mogu da odu, bez obzira na starost i zanimanje.

Đorđević je u pravu kada kaže da će trebati radne snage Srbiji, posebno ona koja će raditi za najnižu platu u regionu (oko 380 evra). Plate kojima se hvale predstavnici vlasti, se mere u javnom sektoru, niko se ne osvrće na one koji rade za minimalce i primanja koja su čak ispod propisanih. Ne broje se ni oni koji su na ugovorima na određeni vremenski period.   

Ta famozno najavljena prosečna plata od 400 evra služi samo u propagandne svrhe. U  stvarnom životu ljudi koji hrane porodice, školuju decu, plaćaju kredite i kirije, podatak da li je „prosečna“ plata 395 ili 405 evra,je nebitna.

Međutim, nije plata jedini faktor koji čoveka opredeljuje da ostane ili ode. Mnogo važniji motiv je perspektiva, najpre lična, a onda i kako osoba vidi državu u budućnosti. Prema iznetim podacima: ne vidi je.

Zaključiću da je ljudima preko glave potraga za vezom i poznanstvima povodom svakog životnog problema – od upisa deteta u vrtić do poseta lekaru. Ovde je sve izraženiji naopak sistem vrednosti, pa se na kraju čitavog lanca nalazi napredovanje po političkoj liniji, odnosno jedan partokratski sistem u kome je životni i profesionalni uspeh vezan isključivo za partijsku pripadnost.